Od motociklističkih titula do trkačkih staza Formule 1
Džon Sertiz (John Surtees) je rođen 11. februara 1934. godine u Tatsfildu, u engleskom okrugu Sari. Odrastajući u porodici u kojoj je otac bio strastveni ljubitelj motocikala i uspešan lokalni takmičar, Džon je od malih nogu bio izložen mirisu benzina i zvuku motora. Njegova ljubav prema mehanici i brzinama razvila se rano, a prve trkačke korake napravio je u očevoj prikolici pre nego što je i sam seo na sopstveni motocikl. Sertiz je brzo pokazao da poseduje ne samo neverovatan osećaj za ravnotežu i kontrolu mašine, već i duboko tehničko razumevanje funkcionisanja motora, što mu je omogućavalo da sam priprema svoje motocikle za trke.
Njegova profesionalna karijera na dva točka započela je ranih pedesetih godina, a njegov uspon je bio munjevit. Kada se pridružio fabrici Norton, pokazao je da može da se nosi sa najboljim vozačima tog vremena. Ipak, zlatna era Sertizove motociklističke karijere nastupila je prelaskom u italijanski tim MV Agusta. Pod vođstvom grofa Domenika Aguste, Sertiz je postao apsolutni vladar moto-trka. Između 1956. i 1960. godine osvojio je sedam titula svetskog šampiona u klasama 350cc i 500cc. Njegova preciznost, hladnokrvnost i sposobnost da izvuče maksimum iz legendarnih trocilindričnih i četvorocilindričnih italijanskih mašina doneli su mu nadimak "Vetar iz Tedsfilda". Osvajanjem svega što se moglo osvojiti na dva točka, Sertiz je počeo da traži nove izazove, a svet automobilizma je sa velikim interesovanjem pratio njegove sledeće korake.
Prelazak sa dva na četiri točka bio je korak koji su mnogi smatrali previše rizičnim, ali za Sertiza je to bio prirodan produžetak njegove potrage za brzinom. Prve automobilske trke vozio je 1960. godine u Formuli Junior, a ubrzo je dobio poziv od Kolina Čepmena da nastupi za Lotus u Formuli 1. Već u svojoj drugoj trci, na stazi u Silverstonu, Sertiz je završio na drugom mestu, ostavivši iza sebe mnoge veterane ovog sporta. Njegov stil vožnje, izgrađen na motociklističkom osećaju za prianjanje guma i raspodelu težine, pokazao se kao izuzetno efikasan u lakim i brzim F1 bolidima. Bilo je jasno da je rođena nova zvezda automobilskog sporta.
Dolazak u Maranelo i izazov crvenog bolida
Sertizov talenat, upornost i inženjerski pristup privukli su pažnju Enca Ferarija (Enzo Ferrari), čoveka koji je uvek tražio vozače sposobne da razumeju mehaniku njegovih crvenih bolida jednako dobro kao i da ih brzo voze. Godine 1963. Sertiz je potpisao ugovor sa Skuderijom Ferari (Scuderia Ferrari) i preuzeo ulogu prvog vozača tima. Za mladog Engleza, ovo je bio ogroman izazov, ne samo zbog pritiska koji donosi vožnja za najpoznatiji tim na svetu, već i zbog složene politike i unutrašnjih intriga koje su bile čest pratilac tima iz Maranela.
Dolazak u Italiju zahtevao je prilagođavanje na novu kulturu i način rada. Sertiz je odlučio da se preseli u blizinu fabrike kako bi mogao svakodnevno da sarađuje sa mehaničarima i inženjerima. Njegovo radno vreme nije se završavalo na stazi; često je provodio sate u radionici, prljajući ruke uljem i analizirajući svaki detalj vešanja i motora. Italijanski navijači i radnici u fabrici brzo su zavoleli ozbiljnog i vrednog Engleza, koga su iz poštovanja nazvali "Il Figlio del Vento" (Sin vetra) i "Džon Spasilac". Njegovo tehničko znanje pomoglo je Ferariju da prevaziđe krizni period i razvije konkurentan bolid sa V8 i V12 motorima.
"U Maranelu su ga svi poštovali jer on nije bio samo vozač koji uzme ključeve i stisne gas. On je bio inženjer u duši, čovek koji je razumeo dušu mašine podjednako dobro kao i sam Enco Ferari." — Mauro Forgijeri, legendarni dizajner Ferarija
Sezona 1963. godine bila je sezona učenja i razvoja. Sertiz je zabeležio svoju prvu pobedu za Ferari na zahtevnoj stazi Nirburgring, mestu koje je zahtevalo apsolutnu hrabrost i tehničko savršenstvo. Iako su tehnički problemi sa pouzdanošću sprečili ozbiljniju borbu za titulu te godine, temelji za istorijsku narednu sezonu bili su čvrsto postavljeni.
Sezona 1964: epski trijumf u Meksiko Sitiju
Sezona 1964. godine ušla je u istoriju kao jedna od najneizvesnijih i najuzbudljivijih u istoriji Formule 1. Borba za titulu vodila se između tri britanska vozača: Džima Klarka u Lotusu, Grejema Hila u BRM-u i Džona Sertiza u Ferariju. Šampionat je bio obeležen stalnim promenama u vođstvu i dramatičnim obrtima na stazama širom Evrope i Amerike. Ferari je za završnicu sezone pripremio bolid 158 koji se pokazao kao izuzetno brz, ali je konkurencija bila nemilosrdna.
Ono što je ovu sezonu učinilo dodatno specifičnom jeste politički sukob između Enca Ferarija i italijanskih sportskih vlasti oko homologacije novog trkačkog automobila. Revoltiran odlukom saveza, Enco je vratio trkačku licencu tima i odlučio da na poslednje dve trke u SAD i Meksiku bolidi nastupe pod imenom i u plavo-belim bojama tima NART (North American Racing Team), koji je vodio Ferarijev američki uvoznik Luiđi Kineti. Tako je Sertiz svoju istorijsku šansu morao da potraži u plavo-belom, a ne tradicionalno crvenom bolidu.
Završna trka na stazi u Meksiko Sitiju bila je pravi triler. Grejem Hil je bio u najboljoj poziciji, ali je nakon sudara sa Sertizovim timskim kolegom Lorencom Bandinijem izgubio dragocene pozicije. Džim Klark je vodio i bio na pragu osvajanja titule sve dok mu u pretposlednjem krugu nije otkazao motor. U tom trenutku, Sertiz se nalazio na trećoj poziciji, što mu nije bilo dovoljno za titulu. Bandini, koji je bio ispred njega na drugom mestu, dobio je jasan znak iz boksa i sportski propustio Sertiza. Drugim mestom na ovoj trci, Sertiz je sakupio dovoljan broj bodova da postane šampion sveta sa samo jednim bodom prednosti u odnosu na Grejema Hila. Taj trenutak je označio istorijski uspeh koji niko pre ni posle njega nije uspeo da ponovi.
Nesuglasice sa Encom Ferarijem i odlazak iz tima
Iako je osvajanje titule donelo veliku radost u Maranelo, odnosi između Sertiza i uprave tima počeli su da se kvare. Glavni izvor tenzija bio je Ferarijev menadžer tima, Eugenio Dragoni, koji je favorizovao italijanske vozače i stalno pokušavao da umanji Sertizov uticaj u timu. Sertiz, čovek sa izraženim integritetom i direktnim pristupom, nije želeo da trpi političke igre unutar tima i otvoreno se suprotstavljao odlukama koje je smatrao štetnim za sportske rezultate.
Tenzije su dostigle vrhunac tokom sezone 1966. godine. Ferari je imao odličan novi bolid za novu trotlitarsku eru, a Sertiz je pobedio na kišnoj trci u Spa-Frankoršampu, pokazavši da je u životnoj formi. Međutim, pre čuvene trke 24 sata Le Mana, Dragoni je odlučio da izostavi Sertiza iz posade, tvrdeći da se Englez još uvek nije potpuno oporavio od teških povreda zadobijenih u udesu na sportskoj trci u Kanadi krajem prethodne godine. Sertiz je to doživeo kao uvredu i direktnu sabotažu.
Nakon burne rasprave sa Dragonijem, Sertiz je otputovao u Maranelo kako bi se sastao sa samim Encom Ferarijem. Iako je Enco izražavao žaljenje, odbio je da smeni Dragonija, nakon čega je Sertiz doneo radikalnu odluku da momentalno raskine ugovor i napusti tim u sred sezone u kojoj je bio glavni favorit za osvajanje svoje druge titule. Taj odlazak je ostao jedna od najvećih misterija i propuštenih prilika u istoriji Formule 1, jer su i Ferari i Sertiz izgubili šansu za godine dominacije koje su mogle uslediti da su prevazišli lične sujete.
Sopstveni tim i kasniji rad u motosportu
Nakon napuštanja Ferarija, Sertiz je nastupao za Kuper (Cooper) i Hondu, sa kojom je ostvario istorijsku pobedu na trci u Monci 1967. godine, vozeći bolid koji je sam pomogao da se razvije i prilagodi zahtevnim evropskim stazama. Njegov preduzetnički i inženjerski duh naveo ga je da 1970. godine osnuje sopstveni tim – Surtees Racing Organisation. Tim se takmičio u Formuli 1, Formuli 2 i šampionatu Formula 5000, a Sertiz je bio i vozač i konstruktor.
Iako je njegov tim zabeležio određene uspehe i pobede u nižim kategorijama, nedostatak velikih sponzora i finansijske poteškoće u Formuli 1 sprečili su ih da se bore za sam vrh šampionata. Sertiz se povukao iz aktivne vožnje krajem 1972. godine kako bi se u potpunosti posvetio rukovođenju timom, koji je konačno ugašen krajem 1978. godine zbog ekonomskih problema i tehničkih izazova koje je donela era efekta tla (ground effect).
U kasnijem životu, Sertiz je ostao duboko poštovana figura u svetu motosporta. Posvetio se radu sa mladim vozačima i vođenju karting staza. Njegov život je obeležila velika porodična tragedija kada je njegov devetnaestogodišnji sin Henri (Henry Surtees), takođe talentovani trkač, poginuo tokom trke Formule 2 na stazi Brends Hetč 2009. godine, kada ga je u glavu pogodio točak koji je otpao sa drugog bolida. Nakon ove tragedije, Sertiz je osnovao fondaciju "Henry Surtees Foundation" koja se bavi pružanjem pomoći žrtvama povreda glave i promovisanjem bezbednosti u motosportu, aktivno se zalažući za uvođenje zaštitnih sistema poput "halo" zaštite na modernim jednosedima.
Statistika i nasleđe neponovljivog šampiona
Džon Sertiz je ostao upisan u istoriji kao jedinstvena sportska figura. Njegov uspeh je u modernoj eri nemoguće ponoviti zbog ekstremne specijalizacije sporta i fizičkih zahteva koji su potpuno različiti za motocikliste i vozače Formule 1. Sertiz je bio most između dve epohe motosporta – vremena kada se uspeh merio osećajem u rukama i hrabrošću da se pogleda opasnosti u oči, i vremena kada je inženjerska preciznost postala ključ uspeha.
Za svoje sportske zasluge i humanitarni rad, Sertiz je odlikovan titulama MBE, OBE i na kraju CBE od strane britanske kraljice. Njegova skromnost, radna etika i nepokolebljivi integritet činili su ga cenjenim među kolegama i navijačima širom sveta. Kada je preminuo 2017. godine, ceo svet motosporta odao je počast čoveku koji je vladao i na dva i na četiri točka.
| Parametar statistike | Vrednost / Podatak |
|---|---|
| Aktivne godine u F1 | 1960. – 1972. |
| Broj nastupa na trkama | 111 |
| Osvojene šampionske titule u F1 | 1 (1964) |
| Šampionske titule na motociklima | 7 (3 u 350cc, 4 u 500cc) |
| Ukupan broj pobeda u F1 | 6 |
| Broj plasmana na podijum u F1 | 24 |
| Osvojene pol pozicije u F1 | 8 |
| Najbrži krugovi u trci u F1 | 11 |
Sertizova ostavština živi kroz sećanja na njegove epske borbe sa Džimom Klarkom i Grejemom Hilom, kao i kroz rad fondacije koja nosi ime njegovog sina. On je dokazao da istinska genijalnost iza upravljača ne poznaje granice i da se strast prema brzinama može kanalisati u vrhunska dostignuća bez obzira na to koliko točkova mašina ima. Njegovo ime će zauvek stajati na vrhu liste onih koji su se usudili da pokušaju nemoguće i u tome uspeli.
[^1]: Sertizova titula iz 1964. godine osvojena je u plavo-belom bolidu tima NART jer je Enco Ferari vratio licencu u znak protesta protiv italijanske federacije.
[^2]: Henri Sertiz, Džonov sin, tragično je nastradao 2009. godine na stazi Brends Hetč, što je navelo Džona da osnuje humanitarnu fondaciju.
