Revolucija na stazi Dižon-Prenoa i uspon turbo ere
Krajem sedamdesetih godina prošlog veka, Formula 1 se nalazila na prekretnici. Dominacija legendarnog Ford-Kosvort (Ford Cosworth) DFV atmosferskog motora, koji je pokretao većinu timova na gridu, polako je dolazila pod znak pitanja. Francuski nacionalni proizvođač Reno (Renault) odlučio je da krene potpuno novim i izuzetno rizičnim tehnološkim putem. Kada su 1977. godine uveli prvi 1,5-litarski turbo motor, mnogi su im se smejali. Bolidi su bili nepouzdani, često su završavali trke u oblacima belog dima, zbog čega su u trkačkim krugovima dobili podrugljiv nadimak „žuti čajnici”.
Međutim, Reno nije odustajao. Inženjeri su vredno radili na rešavanju problema sa takozvanom „turbo rupom” – kašnjenjem u isporuci snage koje je činilo bolide izuzetno teškim za vožnju kroz krivine. Do leta 1979. godine, Reno RS10 sa dvostrukim turbo punjačem bio je spreman da pokaže svoj puni potencijal. Staza Dižon-Prenoa (Dijon-Prenois), sa svojim brzim zavojima i dugim pravcima na nadmorskoj visini koja je pogodovala turbo motorima, bila je savršena pozornica za trku koja će se održati 1. jula 1979. godine. Francuska javnost je sa nestrpljenjem iščekivala domaći trijumf, ali niko nije mogao da predvidi da će ta trka ući u istoriju kao jedna od najvećih ikada odvezenih.
Renoova istorijska domaća trka pod pritiskom očekivanja
Atmosfera u Dižonu tog vikenda bila je naelektrisana. Pritisak na ekipu Renoa bio je ogroman. Francuski automobil, sa francuskim motorom, na francuskim gumama Mišlen (Michelin), pokretan francuskim gorivom Elf i sa francuskim vozačima – sve je bilo spremno za nacionalno slavlje. U kvalifikacijama, Reno je potvrdio svoju brzinu. Žan-Pjer Žabuj je osvojio pol poziciju, dok je njegov timski kolega Rene Arnu startovao odmah pored njega sa drugog mesta. Ipak, iza leđa francuskih turbo mašina vrebao je crveni Ferari 312T4 sa brojem 12, koji je vozio neustrašivi kanadski fenomen Žil Vilnev.
Vilnev, poznat po tome što je vozio preko svih limita fizike, imao je odličan start. Čim su se ugasila svetla na semaforu, Kanadski as je bukvalno lansirao svoj Ferari sa spoljne strane prvog zavoja, preuzevši vođstvo ispred Žabuja. Renoove turbo mašine su zbog kašnjenja odziva motora na startu izgubile dragocene sekunde, ali trka je bila duga. Vilnev je vodio u ranoj fazi trke, stvarajući prednost pred domaćom publikom koja je zabrinuto posmatrala kako crveni bolid iz Maranela kvari planove njihovog nacionalnog tima.
Tok trke i dominacija Žana-Pjera Žabuja
Kako je trka odmicala, gume na Vilnevovom Ferariju počele su da popuštaju pod pritiskom agresivnog stila vožnje i teškog bolida. Žan-Pjer Žabuj, iskusan inženjer i vozač koji je proveo godine razvijajući Renoov turbo projekat, strpljivo je čekao svoju šansu. U 47. krugu, Žabuj je iskoristio prednost snage svog turbo motora na startno-ciljnom pravcu i bez većih problema pretekao Vilneva. Od tog trenutka, Žabuj je počeo da se odvaja i kontroliše trku sa čela, jureći ka svojoj prvoj pobedi u karijeri.
+-----------------------------------------------------------------------------------------+
| REZULTATI VELIKE NAGRADE FRANCUSKE 1979. (TOP 6) |
+-------+---------------------+---------------------+---------------------+---------------+
| Poz. | Vozač | Tim / Konstruktor | Vreme / Odustajanje | Poeni |
+-------+---------------------+---------------------+---------------------+---------------+
| 1. | Žan-Pjer Žabuj | Renault | 1:35:20.42 | 9 |
| 2. | Žil Vilnev | Ferrari | +14.59 | 6 |
| 3. | Rene Arnu | Renault | +14.83 | 4 |
| 4. | Alan Džons | Williams-Ford | +36.61 | 3 |
| 5. | Žan-Pjer Žarier | Tyrrell-Ford | +1:04.51 | 2 |
| 6. | Klej Regaconi | Williams-Ford | +1:05.53 | 1 |
+-------+---------------------+---------------------+---------------------+---------------+
Dok je Žabuj sigurno krstario ka cilju, pažnja svih gledalaca i TV kamera preusmerila se na borbu za drugo mesto. Rene Arnu je u drugom Renou uspeo da nadoknadi loš start i počeo da se približava Vilnevu. Kanadski vozač je bio u ozbiljnim problemima sa kočnicama i zadnjim gumama, ali je odbijao da se preda. Ono što je počelo kao rutinska borba za podijum u završnoj fazi trke, pretvorilo se u dramu koja će zaseniti samu pobedu i tehnološki trijumf Renoa.
Poslednji krugovi za infarkt: točak uz točak, branik uz branik
Tri kruga pre kraja, Rene Arnu je konačno stigao Vilneva i pretekao ga na kočenju na kraju startno-ciljnog pravca. Većina vozača bi u tom trenutku, sa uništenim gumama i neispravnim kočnicama, prihvatila treće mesto. Ali ne i Žil Vilnev. U sledećoj krivini, Vilnev se bacio sa unutrašnje strane, blokirajući sve točkove u oblaku plavog dima, i vratio poziciju. To je bio samo početak. Tokom naredna dva kruga, gledaoci su prisustvovali scenama koje su delovale nemoguće za modernu Formulu 1.
Dva bolida su prolazila kroz krivine staze Dižon uporedo, gurajući se točkovima na travi i van staze. Na pravcu bi Arnu iskoristio turbo snagu, ali bi Vilnev na kočenju, sa neverovatnom hrabrošću, ponovo ulazio unutra. U krivini Parabolique, automobili su se bukvalno naslonili jedan na drugi, guma na gumu, ali su oba vozača uspela da zadrže kontrolu nad svojim vozilima. Komentatori širom sveta su vrištali u mikrofone, a publika na tribinama je bila na nogama, svedočeći borbi koja je prkosila svim pravilima bezbednosti tog doba.
„To je moja najbolja uspomena iz trkačke karijere. Taj duel sa Žilom je bio nešto neverovatno. Mogli ste to da uradite samo sa nekim kome apsolutno verujete, sa nekim ko je bio čist i pošten trkač poput njega. Znali smo da rizikujemo živote, ali smo uživali u svakoj sekundi.” — Rene Arnu [^1]
U poslednji krug ušli su gotovo poravnati. Arnu je na trenutak preuzeo prednost, ali je Vilnev još jednom, poslednjim atomima snage svog Ferarija i gumama koje su odavno izgubile svaki profil, uspeo da prođe sa unutrašnje strane na kočenju i zadrži drugo mesto za svega 24 stotinke ispred francuskog rivala.
Značaj epske borbe Žila Vilneva i Renea Arnua za istoriju motosporta
Iako je trku pobedio Žan-Pjer Žabuj, donevši istorijski uspeh za Reno i francuski sport, svi su nakon trke pričali samo o Vilnevu i Arnuu. Ovaj duel je postao zlatni standard za ono što se u motosportu smatra trkačkim duhom i fer-plejom. U vreme kada su bolidi bili izuzetno opasni, bez modernih karbonskih šasija i sa rezervoarima punim goriva tik iza leđa vozača, njihova borba je bila ples sa smrću. Ipak, između njih nije bilo zle krvi.
Nakon trke, Vilnev i Arnu su se zagrlili na podijumu, smejući se i prepričavajući detalje svoje borbe. Bili su svesni da su stvorili istoriju. Dok su neki novinari i zvaničnici FIA-e kritikovali njihovu vožnju kao previše opasnu i bezobzirnu, javnost i drugi vozači bili su oduševljeni. Niki Lauda je izjavio da je to bio najčistiji primer onoga što trkanje treba da bude – bespoštedna borba na ivici noža, ali uz maksimalno poštovanje rivala. Duel iz Dižona pokazao je da Formula 1 nije samo tehnološko takmičenje inženjera, već i arena u kojoj ljudski duh i hrabrost i dalje igraju ključnu ulogu.
Rezultati trke i nasleđe koje živi kroz decenije
Istorijski aspekt pobede Žana-Pjera Žabuja ne sme biti zanemaren. To je bio trenutak kada je turbo tehnologija konačno dokazala svoju superiornost. U godinama koje su usledile, svi vodeći timovi, uključujući Ferari, Brabam (Brabham), Maklaren (McLaren) i Vilijams (Williams), morali su da pređu na turbo motore kako bi ostali konkurentni, što je kulminiralo čuvenom „turbo erom” osamdesetih godina, gde su motori u kvalifikacijama razvijali i preko 1.200 konjskih snaga [^2].
Međutim, duh te trke u Dižonu uvek će biti personifikovan kroz sliku dva automobila, crvenog i žuto-belog, kako proklizavaju kroz krivinu točak uz točak. Ta slika ostaje večni podsetnik na vreme kada je strast bila važnija od aerodinamike, a vozači su bili vitezovi brzine. Žil Vilnev je svojom vožnjom cementirao svoj status legende, čoveka koji nikada nije kalkulisao bodove, već je uvek vozio za publiku i čistu ljubav prema brzini, dok je Rene Arnu dokazao da je dostojan rival najhrabrijem među njima.
[^1]: Izjava Renea Arnua u intervjuu za francuski sportski list „L'Équipe” povodom tridesetogodišnjice legendarne trke.
[^2]: Istorijat razvoja turbo motora u Formuli 1 i uvođenje restrikcija pritiska punjenja tokom 1980-ih godina.
Često postavljana pitanja (FAQ)
1. Ko je ostvario prvu pobedu za turbo motor u Formuli 1 i kada?
Prvu pobedu za turbo motor ostvario je Žan-Pjer Žabuj u bolidu Reno (Renault RS10) na Velikoj nagradi Francuske, 1. jula 1979. godine na stazi Dižon-Prenoa.
2. Ko je učestvovao u čuvenom duelu u poslednjim krugovima VN Francuske 1979?
U legendarnom duelu za drugo mesto učestvovali su Kanađanin Žil Vilnev u bolidu Skuderija Ferari i Francuz Rene Arnu u bolidu Reno.
3. Da li je bilo kazni za vozače nakon njihovih čestih kontakata na stazi?
Ne, sudije i direkcija trke nisu izrekli nikakve kazne. Iako je borba bila izuzetno agresivna sa fizičkim dodirima bolida, prepoznato je da je vođena na sportski i fer način, uz ogromno poštovanje između oba vozača.
4. Kakav je bio krajnji ishod te borbe za drugo mesto?
Žil Vilnev je uspeo da zadrži drugo mesto, prešavši liniju cilja sa samo 0,24 sekunde prednosti ispred Renea Arnua, koji je morao da se zadovolji trećom pozicijom na postolju.
